|
|
|
|
|
|
|
šala.
Vedro zimsko podne.
Stegao mraz, ciča zima, a Nađinki koja me drži pod ruku, po kovrđama na slepočnicama i na maljama iznad gornje usne hvata se srebrnasto inje. Stojimo na visokom brdu. Od naših nogu sve do podnožja protegla se strma padina u kojoj se ogleda sunce kao u ogledalu.
|
|
|
|
|
|
|
|
kraj nas male sanke, obložene svetlocrvenom čojom.
Da se spustimo nadežda Petrovna, molim je ja. Samo jednom. Garantujem vam da ćemo ostati zdravi i čitavi.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali Nađenka se plaši. Sav taj prostor od njenih malenih kaljača do kraja ledenog brda izgleda joj kao strašna, neizmerno duboka provalija. Oduzme se i izgubi dah od pogleda na dole, kad joj samo predložim da sedne na sanki. A šta će se tek desiti ako reskira da se niz tu provaliju i sjurimo? Umreće, pomeriće pameću.
|
|
|
|
|
|
|
|
Molim vas, kažem joj. Ne bojte se. Shvatite, to je samo malodušnost, kukavičluk. Nađenka na kraju popušta. I na licu joj se vidi, popušta uverena da rizikuje život. Bledu, ustreptalu, nameštam je u sanki. Obujmljujem je rukom i zajedno se strovaljujemo u bezdan. Sanki lete kao metak.
|
|
|
|
|
|
|
|
Vazduh koji raseca udara u lice. Urla, zviždi u ušima, kida. Bolno nas ljutito štipa, hteo bi da nam poskida glave s ramena.
Od udara vetra ne možemo ni disati. Čini se da nas je sam đavo zgrabio šapama i uz urlik vuče nas u pakao.
Svi predmeti koji nas okružuju stapaju se u jednu dugačku, munjevitu leteću prugu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Samo još koji trenutak i mi ćemo po svoj prilici izginuti.
Nađa, ja vas volim, rekoh poluglasno.
Sanke počinju da idu sve sporije, urlik vetra i fijuk sanica nije više tako strašan. Vraća nam se dah i najzad smo dole.
Nađenka ni živa ni mrtva. Prebledela, jedva diše. Pomažem joj da ustane.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ja se tu više ne spuštam ni za živu glavu, reče, gledajući me široko otvorenim, užasnutim očima.
Ni za živu glavu, umalo da umrem.
Ali ubrzo se povrati i poče već upitno da mi se zagleda u oči.
Jesam li one četiri reči izgovorio ja ili su joj se u huku vihora one samo pričinile?
A ja stojim kraj nje, pušim i pažljivo posmatram svoju rukavicu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Nađe me, uze pod ruku i dugo smo šetali pod brdom.
Zagonetka joj očito nije davala mira.
Jesu li one reči kazane ili nisu?
Jesu li ili nisu?
Jesu li ili nisu?
To je pitanje sujete, časti, života, sreće.
Veoma važno pitanje.
Najvažnije pitanje na svetu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Naiđenka me nervozno, tužno, prodornim pogledom zagleda. Na sva pitanja odgovara smušeno i čeka da počnem.
O, kakva igra raspinje to njeno simpatično lice. Kakva igra. Vidim kako se bori sa sobom. Htela bi nešto da kaže, nešto da upita, ali ne nalazi za to reči. Ustručava se, muči je radost.
Znate šta, reče mi ne gledajući u mene.
Šta, odvratim ja.
|
|
|
|
|
|
|
|
Hajdemo ponovo da se spustimo.
Opet smo se stepenicama na brdu. Opet bledu i uzdrhtalu Nađenku smeštam na sankee. Opet letim u strašnu provaliju. Opet urla vetar i fijuču saonice i ja opet u najvećem huku vožnje poluglasno izgovaram:
Nađa,
ja vas volim.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kad se sanke zaustave, Majčinka baca pogled na brdo niz koje smo upravo sleteli. Zatim dugo zagleda u moje lice, pažljivo sluša moj glas, ravnodušan i spokojan, i iz cele njene pojave, čak i iz mufa i kapuljače, izbija strašna nedoumica. I na licu joj piše: Šta je sad ovo? Ko te reči izgovara? On ili mi se to samo pričinilo?
|
|
|
|
|
|
|
|
Ta neizvesnost ju je nespokojava. Izvodi je iz takta.
Jedna devojka ne odgovara na moja pitanja. Mršti se samo što ne zaplače.
Možda je vreme da idemo kući, pitam je ja.
A meni, meni se ovo sankanje sviđa, reče mi ona crveneći.
Možemo li da se ispustimo još jedanput?
|
|
|
|
|
|
|
|
Sviđa joj se sankanje, a dok seda na sanke svaje kao i prvi i drugi put, bleda, jedva diše i sva drhti.
Spuštamo se po treći put i vidim da me gleda u lice, prati kretanje mojih usana.
Ali ja stavim na usta maramicu, nakašljem se i kad smo bili na sredini spusta, uspem da izgovorim:
Nađa, ja vas volim.
I zagonetka ostade zagonetka.
|
|
|
|
|
|
|
|
Nađem ga ćuti, razmišlja.
Pratim je sa sankanja do kuće, a ona se trudi da što laganije idemo, usporava hod i sve čeka hoću li da joj kažem one reči.
Vidim kako joj duša pati, kako se napreže da ne kaže.
Nije moguće da ih je izgovorio vetar.
I ja ne prihvatam da je to bio vetar.
Sutradan ujutru stiže mi cedulja.
Ako danas krenete na sankanje, svratite po mene.
Mne.
|
|
|
|
|
|
|
|
I od tog dana Nađenka i ja na sankanje počesmo da idemo svakodnevno. I svaki put dok bismo se spuštali, poluglasno sam izgovarao one iste reči: Nađa, ja vas volim. Nađenka je na tu rečenicu brzo navikla, kao na vino ili na morfijum. Bez nje nije mogla da živi.
|
|
|
|
|
|
|
|
Tačno je da je let niz brdo za nju i dalje bio strašan. Ali su strah i opasnost sada davali čar rečima o ljubavi, rečima koje su za nju i dalje bile zagonetka i raspinjale su joj dušu. Pod sumnjom su stalno bila ista dvojica. Ja i vetar. Koji od nas će da joj izjavi ljubav ona nije znala. Ali njoj je to izgleda već bilo svejedno. Svejedno je iz koje će posude da pije.
|
|
|
|
|
|
|
|
Važno je samo da se napije.
Jednom prilikom u podne odem na sankanje sam.
Pomešan s gomilom spazih kako Nađa dođe sama i kako gleda jesam li ja tu.
Onda bojažljivo pođe uz stepenice.
Biće joj strašno da se spusti sama, i te kako strašno.
Bleda je kao sneg, trese se, ide kao na gubilište.
Ali ide.
Ide ne osvrćući se, odlučno.
|
|
|
|
|
|
|
|
Očito je da je rešila najzad da isproba. Hoće li čuti one čudesno slatke reči i kada nema mene? Vidim kako bleda, usta otvorenih od užasa seda na sanke. Zatvara oči i oprostivši se od ovozemaljskog života kreće. Zzzzzzzzz. Čuju se saonice. Čuje li Nađenka one reči? Ne znam. Vidim samo kako ustade sa sanki sva iznemogla i slaba.
|
|
|
|
|
|
|
|
I video joj se na licu da ni sama ne zna da li je nešto čula ili nije. Strah joj je, dok je jurila dole, paralisao sposobnost da čuje, da razabire zvuke, da razume. A onda stiže prolećni mesec mart. Sunce postade nežnije. Naše ledeno brdo poče da tamni, izgubi sjaj i najzad okopni. Gotovo je sa sankanjem. Jadna Nađinka one reči više nema gde da čuje.
|
|
|
|
|
|
|
|
A i ko bi ih izgovarao kad se vetar stišao? A ja se spremam u Peterburg. Na dugo, možda i zauvek. Negde pred odlazak, dan dva pre nego što ću otići, sedeo sam u parčiću. A taj parčić je od Nađinkeninog dvorišta odvajala samo visoka ograda sa šiljcima na vrhu. Još je prilično hladno. Pod đubretom oko stabala još uvek ima snega. Drveće nije oživelo, ali već miriše na proleće.
|
|
|
|
|
|
|
|
Jedna devojka ispruži obe ruke, kao da moli taj vetar da joj još jednom donese one reči.
I ja, sačekavši da ponovo dune, poluglasno izgovorih:
Nađa, ja vas volim!
Bože dragi, šta bi s Nađenkom?
Ona kliknu, široko se osmehnu i lice joj se ozari.
Pruža ruke prema vetru, radosna, srećna, tako lepa.
|
|
|
|
|
|
|
|
A ja sam otišao da se pakujem.
Bilo je to davno. Sada je Nađenka već udata.
Dali su joj ili je sama pošla, to nije više ni važno, za sekretara plemićkog starateljskog udruženja.
Sa njim ima već troje dece.
Ali ono kako smo nekad zajedno išli na sankanje i kako su s vetrom dopirale do nje reči:
Nađenka, ja vas volim.
Nije zaboravila.
|
|
|
|
|
|
|
|
Toju je sada najsvetija, najdirljivija i najlepša uspomena u životu.
A meni, kad sam evo postao stariji, više nije jasno zašto sam te reči izgovarao i zašto sam se šalio.
Ogroz.
|
|
|
|
|
|
|
|
Još od ranog jutra nebo su obložili kišni oblaci.
Bilo je tiho, nema omorine i težine, uobičajene za sive oblačne dane. Kada sa neba već odavno vise oblaci, očekuješ kišu, a nje nema.
Veterinar Ivan Ivanić i profesor gimnazije Burkin behu već umorni od pešačenja i polje im se činilo beskrajnim.
|
|
|
|
|
|
|
|
Daleko napred nazirala su se krila vetrenjače, sela Mironosickog.
|
|
|
|
|
|
|
|
S desna se protezao, a onda iza sela nestaje olanc brda. I obojica su znali da je to obala reke, da su tamo livade, zelene vrbe, salaši i da ako se stane na neko od onih brda, otuda će se opet videti isto tako ogromno polje, telegrafski stubovi i voz koji izdaleka liči na gusenicu u pokretu, a ako je vedro, otuda se može videti i grad.
|
|
|
|
|
|
|
|
Sada po ovom mirnom vremenu, kad sva priroda izgleda krotko i zamišljeno, Ivan Ivanič i Burkin behu ispunjeni ljubavlju prema tom polju i obojica razmišljahu o tome kako je velika i prelepa ova zemlja. Prošli put kad smo bili u šupi staroste Prokofija, reče Burkin, nameravali ste da mi pričate neku priču. Da, hteo sam da vam pričam o svome bratu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ivan Ivanič ispusti dug uzdah i zapali lulu, spreman da počne priču. Ali baš tada osu kiša. Nakon jedno pet minuta, bila je to već jaka kiša, ona dugotrajna za koju se nikada ne zna kada će prestati. Ivan Ivanič i Burkin zastadoše u nedoumici. Psi su već mokri stajali podavijenih repova i umiljato gledali u njih. Trebalo bi da se negde sklonimo, reče Burkin. Hajdemo do Aljohina, tu je blizu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Hajdemo.
Skrenuvši pođoše preko pokošenog polja. Čas pravo, čas udesno, dok ne izađoše na put.
Ubrzo se ukazaše jablonovi, park, zatim crveni krovovi ambara.
Zasija reka i pogled se otvori prema zavijutku reke sa vodenicom i belim kupatilom.
Bilo je to Sofijino, gde živi Aljohin.
Vodenica je radila, nadejačavajući šum kiše.
Ustava na jazu je podrhtavala.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kraj kola su stajali mokri konji opuštenih glava, a okolo prolažahu ljudi ogrnuti džakovima. Sve je bilo vlažno, blatnjavo, neprijatno, a izgled zavijutka reke hladan i ljutit. Ivan Ivanič i Burkin su već počeli da osećaju vlagu, nečistoću i nelagodnost po celom telu. Noge su im otežale u blatu, pa kad se, pošto su prošli pored ustave, uputiše prema gospodskim ambarima, ćutahu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kao da su jedan na drugog bili ljuti.
U jednom ambaru čuo se trijer. Vrata behu otvorena i otuda je navirala prašina. Na pragu je stajao sama Ljohin. Čovek od 40-ak godina, visok, punačak, sa dugom kosom, nalik pre na profesora ili umetnika nego na spahiju.
|
|
|
|
|
|
|
|
Imao je na sebi belu, odavno neopranu košulju, opasan u pojasom od kanapa. A umesto pantalona, dugačke gaće i čizme, takođe ulepljene blatom i slamom. Nos i oči behu mu crni od prašine. Prepoznao je Ivana Ivaniča i Burkinana i kako se videlo, mnogo im se obradovao. Izvolite gospodo u kuću, reče smešeći se. Evo mene, odmah ću ja. Kuća je bila velika, na sprat.
|
|
|
|
|
|
|
|
A Ljohin je živeo dole, u zasvođenim sobama sa malim prozorima, gde su nekada stanovali upravnici imanja. Tu je sve bilo jednostavno. Mirisalo je na ražani hleb, na jeftinu votku i amove. A gore, u primaćim sobama, retko je boravio. Samo kad bi mu došli gosti. Ivana Ivaniča i Burkinja u kući dočeka sobarica. Mlada žena. Toliko lepa da obojica zastadoše i zagledaše se.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ne možete da zamislite koliko mi je drago što vas vidim, gospodo, govorio je Aljohin, ulazeći za njima u trem. Nisam se nadao. Pelagija, obrati se sobarici. Dajte gostima nešto da se presvuku. A uzgred ću i ja da se operem. Čini mi se da se nisam kupao još od proleća. Ako nemate ništa protiv, gospodo, možemo u kupatilo. A dotle će ovde da pospreme.
|
|
|
|
|
|
|
|
Lepa Pelagija, tako krhka i meka izgleda, donese peškire i sapun. Jeljohin s gostima ode u kupatilo. Da, odavno se nisam kupao, pričao je dok se svlačio. Kupatilo mi je, kao što vidite, lepo. Još otac ga je napravio. Ali ja sve nekako nemam vremena za kupanje. On sede na stepenik, nasapuna kosu i vrat i voda oko njega postade smeđa.
|
|
|
|
|
|
|
|
Da, odista, izusti Ivan Ivanič, upadljivo gledajući u njegovu glavu.
Odavno se nisam kupao, reče Aljohin zbunjeno. Još jednom se nasapuna i voda oko njega postade tamno plava, kao mastilo.
Ivan Ivanič izađe iz kupatila, skoči uz pljesak u reku i poče da pliva po kiši, snažno zamahujući rukama, tako da su se od njega širili talasi, a na talasima se ljuljuškali beli lotusi.
|
|
|
|
|
|
|
|
On dopliva do same sredine rukavca, pa gnjurnu. Malo kasnije se pojavi na drugom mestu i otpliva dalje. I stalno je tako gnjurao, pokušavajući da pronađe dno. O Bože moj, ponavljao je uživajući. O Bože moj. Otpliva zatim do vodenice, nešto popriča sa seljacima, pa okrete nazad i na sredini reke leže, okrenuvši lice prema kiši.
|
|
|
|
|
|
|
|
Burkin i Aljohin su se već obukli i spremahu se da odu, a on još pliva i gnjura.
O Bože moj, o Gospode spasi nas.
Dosta je bilo, doviknu mu Burkin.
Vratiše se u kuću.
I tek kad u velikoj gostinskoj sobi na spratu zapališe lampu,
|
|
|
|
|
|
|
|
I kad se Burkin Ivan Ivanič, u svilenim ogrtačima i u toplim papučama, smestiše u fotelje, dok je sama Ljohin, okupan, očešljan, u novom mundiru, šetkao sobom, primetno zadovoljan, uživajući u toploti, čistoći, suvoj odeći i lakoj obući, i kada je lepa Pelagija, bešumno idući preko tepiha, uz meki osmeh donela na poslužavniku čaj sa slatkim, Ivan Ivanič tek onda poče svoju priču.
|
|
|
|
|
|
|
|
Izgledalo je kao da ga ne slušaju samo Burkin i Aljohin, nego i sve one stare i mlade dame i vojna lica koja spokojno gledaju iza zlatnih ramova.
Ima nas dva brata, počeo on. Ja, Ivan Ivanič i drugi Nikolaj Ivanič. Jedno dve godine mlađi od mene. Ja sam krenuo na nauke, postao sam veterinar, a Nikolaj je još od 19. službovao u državnom nadleštvu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Naš otac, Džimša Himalajski, pripadao je vojničkom staležu. Ali pošto je zaslužio oficirski čin, ostavio nam je malo imanje i nasledno plemićko zvanje.
Posle očeve smrti, imanje nam uzeše za naplatu dugova, ali bilo kako bilo, mi smo detinjstvo proveli u selu na slobodi.
|
|
|
|
|
|
|
|
I danju i noću smo, isto kao i sva seljačka deca, bili u polju, u šumi, čuvali konje, gulili sa stabala liku, lovili ribu i radili ostale slične stvari. Sami već znate, ko je makar jednom u životu ulovio grgeča ili u jesen video drozdove kako za vedrih prohladnih dana u jatima proleću iznad sela i odlaze na jug, taj više nije stanovnik grada i do kraja života će ga otuda vući u slobodu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Moj brat je u državnom nadleštvu tugovao. Prolazile su godine, on je stalno sedeo na istom mestu, pisao stalno iste papire i stalno mislio na isto. Kako da se domogne sela. I ta čežnja se u njemu postepeno izlila u konkretnu želju. U san da kupi mali salaš negde na obali reke ili jezera. On je bio dobar čovek. Ja sam ga voleo.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali ga u toj želji da se za sav svoj život zatvori na sopstvenom salašu, nikada ga nisam podržao. Obično se kaže da su čoveku potrebna samo tri aršina zemlje. No tri aršina su potrebna za leš, a ne za čoveka. Kod nas se sada takođe govori da je dobro što našu inteligenciju privlače zemlja i salaši. Ali ti salaši su takođe tri aršina zemlje. Napuštati grad, borbu, životnu vrevu,
|
|
|
|
|
|
|
|
Odlaziti, iskrivati se na imanju. To nije život. To je egoizam, lenjost. To je svojevrsno monaštvo, ali monaštvo bez podvižništva. Čoveku nisu potrebna tri aršina zemlje, niti salaš, nego cela zemaljska kugla, sva priroda, da bi na tom prostoru mogao da ispolji sve svoje osobine i osobenost sopstvenog slobodnog duha.
|
|
|
|
|
|
|
|
Brat moj Nikolaj je, sedeći u svojoj kancelariji, sanjao o tome kako će jesti svoj sopstveni šči, čiji će prijatan miris ispunjavati celo dvorište. Kako će jesti na zelenoj travi, spavati na suncu, satima sedeti na klupi pred kapijom i gledati u polje i šumu. Knjige o poljoprivredi i razne savete iz kalendara čitao je sa najvećom radošću. To mu je bila najdraža duhovna hrana.
|
|
|
|
|
|
|
|
Voleo je onda da čita i novine, ali u njima je čitao samo oglase o prodaji toliko i toliko desetina obradive zemlje i livada sa salašem, sa rekom, parkom, vodenicom, sa protočnim veštačkim jezercima.
Po njegovoj glavi su se motale staze u parku, cveće, voćke, kućice za ptice, ribe u jezerima i znate, razne tome slične stvari.
Te slike iz mašte su bile različite, prema oglasima na koje je nailazio.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali u svakoj od njih obavezno se pojavljivao ogrozd. On nije mogao da zamisli ni jedno imanje, nijedan poetičan kutak u kome ne bi bilo ogrozda. Seoski život ima svojih čari, često bi govorio. Sediš na balkonu, pijuckaš čaj, a po jezeru plivaju patke, sve tako lepo miriše i raste ogrozd. Crtao je plan svog imanja i svaki put bi se na planu našlo isto.
|
|
|
|
|
|
|
|
Gospodski dom, zgrada za radnike i poslugu, bašta i ogrost. Živeo je škrto, zakidao sebi na jelu, zakidao na piću. Oblačio se sačuvaj Bože kao prosjak i neprekidno skupljao novac i stavljao ga u banku. Postao je užasno pohlepan. Bilo mi je žao da ga takvog gledam, pa sam mu i ja ponešto davao, slao sam mu o praznicima, ali on je i to stavljao na stranu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kad čoveka opsedne ideja, tu se ne može ništa.
Prolazili su godine, on je premešten u drugu, u Berniju, prevalio je već 40-tu, ali je i dalje čitao oglase u novinama i štedeo. Onda čujem da se oženio. Opet sa istim ciljem, da kupi salaš sa ogrozdom. Oženio se starom, ružnom udovicom, bez ikakve ljubavi. Oženio se s njom samo zato što je imala para. I sa njom je živeo oskudno.
|
|
|
|
|
|
|
|
Držao je polugladnu, a njen novac je stavio u banku na svoje ime. Ona je ranije bila udata za upravnika pošte i kod njega je navikla na kolače i na liker, a kod drugog muža ostala je željna i crnoga hleba. Od takvog života počela je da vene i posle jedno tri godine otišla Bogu na istinu. A moj brat razume se ni u jednom trenutku ne pomisli da je on kriv za njenu smrt. Novac, kao votka, čoveka učini nastranim.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kod nas u gradu bio je na samrti trgovac. Pre no što će da umre, on naredi da mu donesu tacnu meda i s medom pojede sav svoj novac i lozove kako njegovo bogatstvo ne bi pripalo nikom drugom.
Jednom kada sam na železničkoj stanici pregledao stoku za transport, neki trgovac stokom pade pod lokomotivu koja mu odseče nogu. Mi ga nosimo u ambulantu, krv mu lije strašno.
|
|
|
|
|
|
|
|
A on stalno moli da mu nađemo nogu. I užasno je zabrinut. U čizmici odsečene noge ima 20 rubalja, da mu ne propadnu. To vam je već iz druge opere, reče Burkin. Posle ženine smrti, nastavi Ivan Ivanič, pošto se nakratko zamisli, moj brat poče da merka za sebe imanje. Razume se, biraj makar i pet godina, opet ćeš na kraju krajeva da pogrešiš i nećeš kupiti ono o čemu si sanjao.
|
|
|
|
|
|
|
|
Brat Nikolaj preko posrednika kupi 112 desetina zemlje sa gospodskom kućom, sa kućom za radnike i poslugu, sa parkom, ali kraj nje nije bilo ni voćnjaka, ni ogrozda, ni jezera s patkama. Imao je reku, ali je voda u njoj bila kafene boje, jer se s jedne strane imanja nalazila ciglana, a s druge fabrika za preradu kostiju. No, moj Nikolaj Ivanič se nije mnogo žalostio.
|
|
|
|
|
|
|
|
Naručio je 20 žbunova ogrozda, zasadio ih i počeo da živi kao spahija. Prošle godine odoh da ga obiđem. Da odem, velim, da vidim šta je i kako je tamo. U pismima brat je svoje imanje nazivao upravo ovako: Čumbaroklova pustara, Himalajsko takođe. Stignem u Himalajsko takođe iza podneva. Beše vrućina. Svuda kanali, ograde, plotovi,
|
|
|
|
|
|
|
|
Redovi zasađenih jela. Ne znaš kako da prođeš do dvorišta, gde da ostaviš konja. Kad pođem prema kući, dočeka me riđi pas, debeo, liči na svinju. Hteo bi da laje, ali mrzi ga. Iz kujne izađe kuvarica, kologuza, debela, isto liči na svinju i kaže da se gospodar odmara posle ručka. Ja uđem kod brata, on sedi u postelji, kolena mu pokrivena jorganom. Ostario, ugojio se, podbuo.
|
|
|
|
|
|
|
|
Obrazi, nos i usne istežu mu se napred. Samo što ne grokne u onaj jorgan. Zagrli smo se i pusti smo suze od radosti i od tužne pomisli da smo nekada bili mladi, a sada smo obojica sedi i primako nam se kraj. On se obuče i povede me da mi pokaže svoje imanje. Pa kako živiš, upita ga ja. Nije loše, hvala Bogu živim dobro. To više nije bio nekadašnji bojažljivi jadni činovničić, nego pravi spahija, gospodar.
|
|
|
|
|
|
|
|
Pustio korene već tu, navikao, zavoleo, jeo mnogo, kupao se u kupatilu, debljao. Već se parničio sa drugima i sa obema fabrikama i strašno se ljutio kad ga seljaci ne oslove sa vaše visokoblagorodstvo. I odušio svojoj vodio računa kako treba, gospodski. Dobra dela nije činio tiho, već dostojanstveno. A koja dobra dela?
|
|
|
|
|
|
|
|
Lečio je seljake od svih bolesti sodom bikarbonom i ricinusom. A na svoj imendan u centru sela je služio blagodarenje i posle toga bi častio sa pola vedrice pića. Računao je da tako treba. Ah, te užasne vedrice. Danas spahija zbog poljske štete seljaka tera na sud, a sutradan će o prazniku da iznese pola vedrice pića i da ga časti, i seljaci piju i kliču ura i pijani klanjaju mu se do zemlje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Promena života na bolje, sitost i nerad kod Rusa stvara oholost. Ono najdrskiju. Nikola Ivanič, koji se nekada u državnom nadleštvu bojao da čak samo u sebi ima sopstveno mišljenje, sada je govorio sve istinu za istinom i to takvim tonom kao da je ministar. Obrazovanje neophodno, ali za obrazovanje naroda još nije vreme. Telesna kazna je u principu štetna, ali u nekim slučajevima korisna i nezamenljiva.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ja poznajem narod i umem s njim da postupam, govorio je. Mene narod voli. Dovoljno je samo prstom da maknem i narod će za mene da učini sve što poželim.
I sve je to, imajte u vidu, bilo izrečeno uz uman, dobrodušan osmeh.
On je dvadesetak puta ponovio: Mi plemići.
|
|
|
|
|
|
|
|
Očito više se nije sećao da je naš deda bio seljak, a otac vojnik. Čak i naše prezime, Čimša Himalajski, koje je zapravo nesuvislo, njemu je sada izgledalo zvučno, gospodstveno i veoma prijatno. Ali nije stvar u njemu, nego u meni samom. Hteo bih da vam kažem do kakve promene je u tom kratkom vremenu koje sam proveo na njegovom imanju došlo u meni. Uveče kad smo pili čaj, kuvarica iznese na sto pun tanjir ogrozda.
|
|
|
|
|
|
|
|
To nije bio kupljen, već bratovljev domaći ogrozd, ubran prvi put otkako je posađen. Nikola Ivanič se nasmeja i za trenutak pogleda ogrozd ćutke sa suzama u očima. Nije mogao da govori od uzbuđenja, a onda stavi u usta jedno zrno, pogleda u mene trijumfalno kao dete koje je dobilo svoju omiljenu igračku i reče: „Kako je ukusno!“
|
|
|
|
|
|
|
|
Jeo je halapljivo i stalno ponavljao:
Ah, kako je ukusno, probaj i ti.
Ogrozdi je bio tvrd i kiseo, ali što reče Puškin, od mraka istine draža nam je obmana koja nas uzdiže.
Video sam srećnog čoveka čiji se zavetni san tako očigledno pretvorio u stvarnost. Čoveka koji je ostvario životni cilj, dobio ono što je želeo, koji je bio zadovoljan svojom sudbinom i samim sobom.
|
|
|
|
|
|
|
|
Moje misli o ljudskoj sreći uvek su se zbog nečega mešale sa nekom tugom. A sada, pred slikom tog srećnog čoveka, obuze me neko mučno osećanje, koje se graničilo sa očajem. Naročito mi je bilo teško preko noći. Dobio sam postelju u odaji pored spavaće sobe mog brata, te sam čuo kako nije spavao, kako je ustajao i prilazio tanjiru sa ogrozdom i jeo.
|
|
|
|
|
|
|
|
razmišljao sam.
Koliko je u stvari mnogo zadovoljnih i srećnih ljudi.
Kako je to nedodirljiva snaga.
Pogledajte vi taj život.
Bezobrazluk i neradništvo moćnih, primitivizam i skotstvo slabih, na sve strane užasna sirotinja, teskoba, izopačenost, pijanstvo, licemerje, laž.
|
|
|
|
|
|
|
|
I istovremeno u svim kućama i na ulicama tišina, mir. Od 15.000 stanovnika grada nema ni jednog jedinog koji bi uzviknuo, koji bi se glasno pobunio. Mi vidimo one što idu na pijacu po namirnice, što danju jedu, noću spavaju, one što pričaju o raznim svojim glupostima, što se žene, što stari i dobrodušno odvoze svoje pokojnike na groblje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali ne vidimo i ne čujemo one koji pate, niti ono strašno što se u životu dešava iza kulisa.
Sve je tiho, mirno i protestuje jedino nema statistika.
Toliko i toliko ih je pomerilo pameću, toliko pića je popijeno, toliko dece je umrlo od gladi i takav poredak je očito i potreban.
|
|
|
|
|
|
|
|
Očito srećan se oseća lepo samo zato što nesrećni svoje breme nose ćutke, jer bez tog ćutanja sreća bi bila nemoguća.
|
|
|
|
|
|
|
|
To je kao neka hipnoza. Trebalo bi pred vratima svakog zadovoljnog, srećnog čoveka da stoji neko sa malim čekićem i da kucanjem neprekidno opominje na to da postoje nesrećni, da će ma koliko on sada bio srećan, život pokazati svoje kandže, da će mu doći nesreća, bolest, siromaštvo, gubitak i da ga tada niko neće ni videti ni čuti kao što on sada ne čuje druge.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali čoveka sa čekićem nema. Srećnik živi svoje, a sitne životne brige ga dotiču samo ovlaš. Kao kad vetrić uljuljuška jasiku. I sve je u najboljem redu. Te noći mi postade jasno da sam i ja bio zadovoljan i srećan. Nastavi Ivan Ivanič ustajući. Ja sam takođe za ručkom i u lovu delio pouke kako treba da se živi, kako da se veruje, kako da se upravlja narodom.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ja sam takođe govorio da je znanje svetlost, da je obrazovanje neophodno, ali da zasad običan svet treba samo opismenjavati. Sloboda jeste vrednost, govorio sam. Bez nje se ne može, kao što se ne može bez vazduha, ali treba pričekati. Da, tako sam govorio. A sada pitam: Zašto čekati? upita Ivan Ivanič, gledajući ljutito u Burkinu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Zašto čekati, pitam ja vas? Zbog kojih saznanja? Kažu mi da se ne može sve odjednom, da se svaka ideja u životu ostvaruje postepeno u svoje vreme. Ali ko to govori? Gde su dokazi da je to ispravno? Vi se pozivate na prirodan red stvari, na zakonitost pojava.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali ima li reda i logike u tome što ja, živ čovek koji misli, stojim iznad jarka i čekam da on sam zaraste ili da ga zatrpam mulj, iako sam možda mogao da ga preskočim ili da preko njega napravim most.
I opet isto.
Čemu čekanje?
Da čekaš kad nemaš snage da živiš, a treba da živiš i živeti se.
|
|
|
|
|
|
|
|
Otišao sam od brata rano ujutru i od tog doba boravak u gradu mi postade neizdrživ. Muče me tišina i mir, bojim se da gledam u prozore, jer za mene sada nema težeg prizora od srećne porodice koja sedi za stolom i pije čaj. Ja sam već star i nisam za borbu. Ja nisam sposoban da mrzim. Ja patim samo duševno, nerviram se, ljutim se. Noću mi glava gori od navale misli i ne mogu da spavam.
|
|
|
|
|
|
|
|
Eh, da sam mlad.
Ivan Ivanič prošeta uzbuđen u iz ugla u ugao i ponovi:
Da sam mlad.
Odjednom priđe Aljohinu i poče da mu steže čas jednu, čas drugu ruku.
Pavle Konstantinoviču, izusti molećivim glasom.
Ne smirujte se.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ne dozvolite da se uspavate. Dok ste mladi, jaki, čili, neumorno činite dobro. Sreće nema i ne treba da je bude. A ako život ima smisla i svrhe, onda taj smisao i svrha nikako nije u našoj sreći, već u nečem razumnijem i većem. Činite dobro. I sve ovo Ivan Ivanič izgovori sa tužnim, molećivim osmehom, kao da moli za sebe lično.
|
|
|
|
|
|
|
|
Posle su sva trojica sedeli u foteljama, na različitim krajevima gostinske sobe i ćutali. Ni Burkin, ni Aljohin nisu bili zadovoljni pričom Ivana Ivaniča.
Dok su iz zlatnih ramova gledali generali i dame, koji u polutami izgledahu kao živi, bilo je dosadno slušati priču o jadnom činovniku koji je jeo ogrozd.
|
|
|
|
|
|
|
|
Želeli su nekako da pričaju i slušaju o sjajnim ljudima, o ženama. I to što su sedeli u gostinskoj sobi, gde je sve i luster u navlaci i fotelje i tepisi pod nogama, govorilo da su ovde nekada hodali, sedeli, pili čaj ti isti ljudi koji sada gledaju iz ramova i to što je tuda bešumno prolazila Pelagija, sve je to bilo lepše od bilo kakve priče.
Aljohinu se mnogo spavalo.
|
|
|
|
|
|
|
|
Zbog posla je ustajao još pre četiri i sad su mu se kapci lepili preko očiju. Ali se bojao da gosti bez njega ne počnu da pričaju nešto zanimljivo, pa nije odlazio. Da li je ono što je upravo ispričao Ivan Ivanič bilo pametno ili tačno, on nije shvatao. Gosti nisu pričali o prekrupi, niti o senu, niti o katranu, već o nečem što nije imalo neposrednu vezu sa njegovim životom, pa mu je bilo drago i želeo je da nastave.
|
|
|
|
|
|
|
|
Vreme je za spavanje, reče Burkin ustajući.
Dozvolite mi da vam poželim laku noć.
Aljohin se pozdravi i ode u prizemlje, a gosti ostadoše gore.
Njih dvojicu su dobili veliku sobu sa dva stara drvena kreveta, ukrašena duborezom, sa raspećem od slonove kosti u uglu.
Njihove postelje, široke i prohladne, prijatno mirisahu na čistu posteljinu koju je prostrla lepa Pelagija.
Ivan Ivanič se ćutke svuče i leže.
|
|
|
|
|
|
|
|
Gospode, oprosti nama grešnima.
reče i pokri se preko glave. Od njegove lule koja je ostala na stolu, dopirao je jak miris izgorelog duvana. I Burkin dugo ne zaspa, nikako ne mogavši da shvati otkud taj težak zadah.
Kiša je kucala u prozore cele noći.
|
|
|
|
|
|
|
|
dobi.
Sutradan smo za doručak dobili veoma ukusne piroške, rakove i ovčije kotlete. I dok smo jeli, dolazio je gore kuvar da pita šta gosti žele za ručak. Bio je to čovek srednjeg rasta, podnadula lica, sitnih očiju, izbrijan, a brkovi mu činilo se nisu bili obrijani već počupani. Aljohin nam ispriča da je u tog kuvara zaljubljena lepa Pelagija.
|
|
|
|
|
|
|
|
Pošto je pijanica i ima nezgodnu narav, ona nije htela da se za njega udaje, nego je prihvatila da živi onako. On je pak bio veoma pobožan i verski nazori mu nisu dozvoljavali da živi onako. Tražio je od nje da pođe za njega, drugačije nije hteo. Grdio je kad bi se napio, čak ju je i tukao. Kad je bio pijan, ona se skrivala gore i glasno plakala.
|
|
|
|
|
|
|
|
A Ljohini posluga tada nisu napuštali kuću da bi je u slučaju potrebe branili.
Povede se razgovor o ljubavi.
Kako se ljubav rađa, reče Aljohin. Zašto Pelagija nije zavolela nekog drugog koji više odgovara njenim duševnim i spoljašnjim osobinama, nego baš Nikanora, tu njušku. Ovde kod nas ga svi zovu njuška. Sve je to neznano i sve se to može tumačiti po volji.
|
|
|
|
|
|
|
|
Do sad je o ljubavi izrečena samo jedna neosporna istina. Upravo to da ona tajna velika jeste. Sve ostalo što je o ljubavi napisano i rečeno ne rešava, već samo postavlja pitanja koja nisu dobijala odgovore. Ono objašnjenje koje se kako izgleda može primeniti na jedan slučaj, već za desetinu drugih ne vredi. I najbolje je po meni objašnjavati svaki slučaj zasebno, bez uopštavanja.
|
|
|
|
|
|
|
|
Treba, kako govore doktori, svaki pojedinačan slučaj individualizovati.
Apsolutno tačno, složi se Burkin.
Mi, pristojni Rusi, osećamo posebnu naklonost prema pitanjima koja nemaju odgovora. Ljubav se obično poetizuje, ukrašava ružama, slavujima, a mi Rusi svoju ljubav kitimo tim kobnim pitanjima, birajući među njima najnezanimljivija.
|
|
|
|
|
|
|
|
U Moskvi, dok sam još bio student, imao sam životnu saputnicu. Ljupku damu koja je uvek, kad bih je držao u naručju, razmišljala o tome koliko ću joj davati mesečno i pošto je funta govedine. Tako i mi, kad volimo, ne prestajemo da se pitamo. Je li to pošteno ili nije pošteno, pametno ili glupo, kuda nas ta ljubav vodi i tako dalje. Da li je to dobro ili nije, ne znam. Ali da smeta, da ne zadovoljava, da nervira,
|
|
|
|
|
|
|
|
To znam.
Činilo se da hoće nešto da nam ispriča. Ljudi koji žive usamljeno uvek imaju na duši po nešto što bi sa zadovoljstvom ispričali. U gradu samci namerno odlaze u javno kupatilo i u restoran samo zato da bi s nekim porazgovarali. I ponekad posluzi u kupatilu ili kelnerima pričaju vrlo zanimljive priče. Dok na selu dušu obično rasterećuju pred svojim gostima. Sada se kroz prozore videlo samo sivo nebo i pokislo drveće.
|
|
|
|
|
|
|
|
Po takvom vremenu se nije imalo kud i nije se moglo ništa drugo osim da se priča i da se sluša. Ja u Sofijenu živim i bavim se imanjem već odavno, počeo je Joakim. Još od vremena kada sam završio univerzitet. Po vaspitanju sam neradnik, po sklonostima kabinetski čovek.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali imanje, kad sam ovamo došao, bilo u velikom dugu. A pošto se moj otac delimično zadužio, osim toga što je mnogo trošio i zbog mog školovanja, odlučio sam da ne odlazim odavde dok taj dug ne vratim.
Rešio sam i počeo sam ovde da radim. Ne bez izvesnog gađenja.
Ovdašnja zemlja daje malo i da imanje ne bi stvaralo gubitke, mora se koristiti rad kmetova ili nadničara, što je skoro jedno isto, ili pak da ga obrađuješ sa porodicom sam.
|
|
|
|
|
|
|
|
Tu nema sredine. Ali ja tada nisam ulazio u te finese. Nisam ostavljao na miru ni jedan komadić zemlje. Sve seljake i seljanke iz okolnih sela saterao sam ovamo, tako da je ovde na sve strane ključalo od rada. I sam sam orao, sejao, kosio i pritom se dosađivao i gadljivo se mrštio, poput seoske mačke koja od gladi jede krastavce u bašti. Svo telo me je bolelo. Na nogama sam spavao.
|
|
|
|
|
|
|
|
U prvo vreme mi se činilo da takav radnički život mogu da pomirim sa svojim kulturnim navikama. Za to je, mislio sam, potrebno samo da sačuvam u životu poznat spoljašnji red. Uselio sam se ovde gore u gostinski deo i zaveo sam da me posle doručka i ručka služe kafom i likerom, a u krevetu pred spavanje, uveče sam čitao Evropski vesnik. Ali dođe jednom naš sveštenik, otac Ivan, i o jednom dolasku popi mi sav liker.
|
|
|
|
|
|
|
|
I Evropski vesnik takođe ode za Popove kćeri, pošto ja preko leta, a naročito u vreme kosidbe, nisam uspevao ni do svoje postelje da dođem. Zaspao bih na sankama u šupi ili negde u šumskoj stražari. Kakvo čitanje. Polako polako preselih se dole, počeh da ručavam u kuhinji za poslugu i od nekadašnji raskoši ostade mi samo sva ova posluga koja je služila još kod mog oca i koju mi je žao bilo da otpustim.
|
|
|
|
|
|
|
|
Već prvih godina u gradu me izabraše za počasnog mirovnog sudiju. Povremeno sam morao da odlazim u grad i da učestvujem na sednicama skupštine i okružnog suda i to me je zabavljalo. Kad poživiš ovde dva, tri meseca neprekidno, naročito zimi, onda najzad počneš da čezneš za crnim redengotom. A u okružnom sudu bilo je i redengota i mundira i frakova, sve pravnici, ljudi sa opštim obrazovanjem. Imalo je s kim da se porazgovara.
|
|
|
|
|
|
|
|
Posle spavanja u sankama, posle kuhinje za poslugu, sedeti u fotelji, u čistom vešu, u plitkim cipelama, s lančićem preko grudi, to je takva raskoš.
A u gradu su me lepo primili. Ja sam rado pravio poznanstva. A od svih poznanstava najvažnije i iskreno govoreći najprijatnije mi je bilo poznanstvo sa Luganovičem, drugim predsednika okružnog suda. Njega znate obojica. Veoma simpatična ličnost.
|
|
|
|
|
|
|
|
To je počelo odmah posle suđenja pali kućama. Sudska rasprava je trajala dva dana, umorili smo se. Luganović me pogleda i reče: Znate šta? Hajdemo kod mene na ručak.
|
|
|
|
|
|
|
|
Bilo je to neočekivano, pošto sam se sa Luganovičem malo znao, samo zvanično. I kod njega nikada nisam odlazio. Svratik samo na kratko u svoju hotelsku sobu da se presvučem pa pođoh na ručak. Tu sam dobio priliku da se upoznam sa Anom Aleksevnom Luganovičevom ženom. Ona tada beše još veoma mlada. Nije joj bilo više od 22, a pola godine pre toga rodila je prvo dete.
|
|
|
|
|
|
|
|
Desilo se to odavno. I sada bih teško mogao da kažem šta je baš u njoj bilo tako neobično što mi se toliko dopalo. Ali onda mi je bilo sve nepobitno jasno.
|
|
|
|
|
|
|
|
Video sam ženu mladu, lepu, dobru, obrazovanu, zanosnu, ženu kakvu ranije nikada nisam sretao. I odmah sam u njoj osetio biće blisko, već poznato, kao da sam to lice, te predusretljive, pametne oči, video već nekad u detinjstvu, u albumu koji je stajao na komodi moje majke.
|