|
|
|
|
|
|
|
Per Kami.
More izbliza.
Esej je prevela Ivanka Marković Pavlović.
Objavljen je u zbirci Leto, a objavio je Nolit u Beogradu 1956. godine.
Brodski dnevnik.
|
|
|
|
|
|
|
|
Odrastao sam na moru i siromaštvo mi je izgledalo tako raskošno.
Onda sam ostao bez mora i otkrio da je raskoš sumorna, a siromaštvo nepodnošljivo.
Od tada čekam.
Čekam lađe koje se vraćaju, dom na vodi, prozračan dan.
|
|
|
|
|
|
|
|
Trpljiv sam, učtiv iz sve snage.
Viđaju me kako prolazim lepim, otmenim ulicama, kako se divim pejzažima, tapšem kao i svi ostali, rukujem se, ali nisam ja taj koji govori.
Hvale me, pomalo sanjarim, vređaju me, jedva da se čudim.
Onda zaboravim i osmehujem se onome kome vređa.
|
|
|
|
|
|
|
|
ili suviše učtivo pozdravljam nekog koga volim.
Šta ja tu mogu?
Kad u mom pamćenju postoji samo jedna slika.
Na kraju traže od mene da kažem ko sam.
Još ništa.
Još ništa.
Na pogrebima prevazilazim samog sebe.
Ističem se zaista.
|
|
|
|
|
|
|
|
Laganim korakom prolazim kroz predgrađa okićena gvožđurijom.
Idem širokim alejama, kroz drvorede od cementa, koji vode do rupa u hladnoj zemlji.
Tu, pod jedva pocrvenelim zavojem neba, gledam kako hrabri momci sahranjuju moje prijatelje na jedva 3 metra dubine.
|
|
|
|
|
|
|
|
A cvet koji mi tada pruži neka blatnjava ruka, ako ga bacim, nikada ne promašim mraku.
Moje je poštovanje precizno, uzbuđenje tačno odmereno, glava pristojno oborena.
Dive mi se kako pronalazim prave reči. Ali u tome nema moje zasluge. Ja čekam.
|
|
|
|
|
|
|
|
Čekam dugo.
Ponekad posrnem, ruka me izda, uspeh mi izmiče.
Šta mari?
Tada sam sam.
Probudim se tako usred noći i kroz polusan čini mi se da čujem šum talasa, disanje voda.
|
|
|
|
|
|
|
|
sasvim razbuđen,
vidim da su to vetar u krošnjama
i zlosrećni huk pustog grada.
Onda mi je potrebna
sva moja snaga
da sakrijem svoje očajanje
ili da ga prikladno odenem.
Drugi put mi opet
nešto pritekne u pomoć.
|
|
|
|
|
|
|
|
U New Yorku po nekih dana, izgubljen na dnu tih bunara od kamena i čelika, kojima lutaju milioni ljudi, trčao sam od jednog do drugog, ne videći kraja.
Iznemogao.
Sve dok me najzad ne bi pridržavala samo masa ljudi koja je tražila izlaz.
Gušio sam se, panika u meni samo što nije kriknula.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali svaki put bi me udaljena sirena remorkera podsetila da je taj grad presahla cisterna, u stvari ostrvo. I da me na rtu čeka voda mog krštenja, crna i ustajala, prekrivena šupljim plovcima. I tako sam ja, koji ništa nemam, koji sam razdelio svoj imetak, koji logorujem pored svih svojih kuća,
|
|
|
|
|
|
|
|
Ipak srećan kad to poželim.
Otiskujem se bilo kad,
očajanje me ne poznaje.
Za očajnika nema domovine.
A ja,
ja znam da mi more prethodi i da me prati.
Moja je ludost već spremna.
Oni koji se vole, a razdvojeni su,
mogu da žive u bolu,
ali to nije očajanje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Oni znaju da ljubav postoji.
Eto zašto patim suvih očiju.
Zbog izgnanstva.
I dalje čekam.
Najzad stiže i taj dan.
Bose noge mornara tiho tapkaju po palubi.
Polazimo u zoru.
Tek što smo isplovili iz luke,
|
|
|
|
|
|
|
|
Kratki, ali snažni nalet vetra žustro četka more, koje se kostreši u male talase bez pene.
Malo kasnije, vetar postaje svežiji i posipa vodu kamelijama, koje odmah nestaju.
I tako, tokom celog jutra, naša jedra pucketaju iznad veselog ribnjaka.
Voda je gusta, ljuspičava.
|
|
|
|
|
|
|
|
Pokrivena svežim balama. Talasi ponekad zakevću oko pramca, a gorka i uljasta pena, pljuvačka bogova, sliva se niz drvo do vode, gde se rasipa u šare koje se rastaču i ponovo prave kao krzno neke plave i bele krave. Iznemogle životinje koja se još dugo vuče za brazdom koja ostaje iza nas.
|
|
|
|
|
|
|
|
Od samog polaska, galebovi prate naš brod, bez vidnog napora, skoro nezamahujući krilima. Njihovo lepo, pravolinijsko jedrenje skoro da se ne oslanja na vetar. Odjednom, grubi pljusak iz kuhinje diže gastronomsku uzbunu među pticama, razbija njihov pravilan let i pali vatromet belih krila.
|
|
|
|
|
|
|
|
Talasi u ludom kovitlacu lete u svim pravcima i ne gubeći nimalo u brzini napuštaju taj metež jedan za drugim i spuštaju se okomito ka vodi.
Trenutak kasnije, evo ih opet okupljenih na vodi, svađalački živinarnik koji ostavljamo za sobom, ugnežden među talasima koji lagano kruni manu otpadaka.
|
|
|
|
|
|
|
|
Podne, pod zaglušujućim suncem, more se jedva pridiže, malaksalo.
Kada se ponovo spusti, zazviždi tišina.
Jedan sat prženja i bleda voda, limena ploča zagrejana do belog usijanja, počinje da cvrči.
Cvrči, puši se, rečju gori.
|
|
|
|
|
|
|
|
Za koji trenutak opet će se okrenuti da izloži suncu svoje mokro lice. Sada zagnjureno u talase i tamu. Prolazimo kroz Herkulove stubove. Pored rta na kojem je umro Antej. Dalje je svud okean. U jednom potezu obilazimo rt Horn i rt Dobre Nade.
|
|
|
|
|
|
|
|
Meridijani se spajaju s paralelama.
Tihi okean ispija Atlantik.
Istog časa pravac Vancouver i mi lagano jedrimo ka južnim morima.
Posle još nekoliko kabela, Uskršnja ostrva, Kergelen i Hebridi prolaze u konvoju pored nas.
Jednog jutra iznenada
|
|
|
|
|
|
|
|
Galebovi nestaju.
Daleko smo od svakog kopna i sami s našim jedrima i našim mašinama.
I sami s horizontom.
Talasi dolaze s nevidljivog istoka, jedan po jedan, strpljivo.
Stižu do nas i onda strpljivo opet odlaze prema nepoznatom zapadu, jedan po jedan.
|
|
|
|
|
|
|
|
Dugo putovanje,
bez početka, bez kraja.
Potoci i reke protiču,
more protiče i ostaje.
Tako bi trebalo i voleti.
Verno i nestalno.
Grlimo more.
Pučina.
Sunce se spušta i utapa u magle daleko pre horizonta.
|
|
|
|
|
|
|
|
Na trenutak more je s jedne strane rumeno, a s druge plavo. Potom voda potamni. Naša škuna klizi sićušna površinom savršenog kruga od teškog zagastog metala. I u času potpunog zatišja, dok se veče polako primiče, stotine pliskavica iskaču iz vode.
|
|
|
|
|
|
|
|
propiju se malo oko nas i onda beže prema horizontu bez ljudi.
Posle njih muk i teskoba praiskonskih voda.
Koji trenutak kasnije susret s ledenim bregom u tropima.
Zasigurno nevidljiv posle duge plovidbe kraj topla mora, ali delotvoran.
|
|
|
|
|
|
|
|
Prolazi s desne strane broda i na užadima se hvata roso od inja. Dok s leve strane izdiše sušni dan. Na more noć ne pada. Stna voda, koja od gustog pepela već potonulog sunca malo po malo tamne, ona se naprotiv penje ka još bledom nebu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Samo na tren, Venera ostaje usamljena iznad crnih talasa.
Tek što ste sklopili i opet otvorili oči, zvezde počinju da se roje u tečnoj noći.
Mesec je izašao.
Najpre slabo osvetljava površinu voda, penje se još, ispisuje nešto po gipkoj vodi.
|
|
|
|
|
|
|
|
Najzad u zenitu osvetljava ceo jedan rukavac mora.
Raskošnu mlečnu reku koja se prateći kretanje broda spušta ka nama, nepresušna po tamnom okeanu.
Evo verne noći, sveže noći koju sam prizvao usred drečave svetlosti alkohola.
|
|
|
|
|
|
|
|
Vrtloga strasti.
Plovimo tako velikim prostranstvima da nam se čini kako im nikada nećemo videti kraj.
Sunce i mesec se naizmenično penju i silaze niz istu nit svetlosti i tame.
Dani na otvorenom moru, svi isti kao sreća.
|
|
|
|
|
|
|
|
taj život koji se opire zaboravu, opire sećanju, o kojem govori Stevenson.
Zora.
Preseca morakovu obratnicu, vode ječe i uvijaju se u grčevima.
Dan sviće iznad uzburkanog mora, posutog čeličnim šljokicama.
Nebo je belo od izmaglice i omorine.
|
|
|
|
|
|
|
|
Blista mrtvim, ali neizdrživim sjajem.
Kao da se sunce rastopilo u guste oblake duž celog nebeskog svoda.
Bolesno nebo nad rastočenim morem.
Kako dan odmiče, jara u vazduhu boje olova postaje sve žešća.
Celog dana kljun broda isteruje oblake letećih riba.
|
|
|
|
|
|
|
|
malih gvozdenih ptica iz njihovih žbunova u talasima.
Popodne se mimoilazimo s parobrodom koji se vraća ka gradovima. Pozdrav koji razmenjuju naše sirene kao tri krika praistorijskih životinja, mahanje putnika izgubljenih na pučini i uzbuđenih prisustvom drugih ljudi, razdaljina između dva broda koja postepeno raste.
|
|
|
|
|
|
|
|
Najzad rastanak na zlokobnim vodama stežu srce.
Ti tvrdoglavi ludaci, zakačeni za daske, bačeni na grivu ogromnih okeana, u potrazi za ostrvima koja izmiču, kako bi onaj ko voli samoću i more mogao da ih ne voli.
Na samoj sredini Atlantika,
|
|
|
|
|
|
|
|
Povijamo se pred besnim vetrovima koji neprekidno duvaju s jednog pola na drugi.
Svaki naš povik se gubi, nestaje u bezgraničnom prostoru.
Ali taj povik koji će danima i danima nositi vetrovi, na kraju će dospeti na jedan od spljoštenih krajeva zemlje i odzvanjati dugo među ledenim zidinama. Sve dok ga neki čovek negde
|
|
|
|
|
|
|
|
Izgubljen u svojoj snežnoj ljušturi,
ne začuje
i radosno se ne osmehne.
Utonuo sam u polusan na suncu u dva popodne,
kada me je probudila užasna buka.
Ugledah sunce na dnu mora.
Talasi su gospodarili uzburkanim nebom.
Odjednom je more gorelo.
|
|
|
|
|
|
|
|
Sunce se slivalo u dugim ledenim mlazovima niz moje grlo.
Oko mene mornari su se smejali i plakali.
Voleli su jedan drugog, ali nisu praštali.
Tog dana ugledah svet kakav jeste i reših da prihvatim da njegovo dobro može u isti mah biti i zlo, a njegove greške spasonosne.
|
|
|
|
|
|
|
|
Tog dana shvatih da postoje dve istine, od kojih jednu nikada ne treba reći.
Neobičan južni mesec, malo okrnjen, prati nas već nekoliko noći, a zatim brzo sklizne s neba do mora kojega proguta. Ostaju južni krst, retke zvezde, porozan vazduh.
|
|
|
|
|
|
|
|
Tog časa vetar sasvim prestade.
Nebo se talasa i ljulja iznad naših nepomičnih katarki.
Ugašenog motora, svijenih jedara, zviždućemo u toploj noći, dok nam voda prijateljski lupka o bokove.
Bez naređenja mašine su utihnule.
Zaista, zašto produžiti i zašto se vraćati?
|
|
|
|
|
|
|
|
Obuzima nas blaženstvo,
neko nemo ludilo nas neodoljivo uspavljuje.
Naiđe tako dan kada sve izgleda dovršeno.
Tada se treba prepustiti i potonuti,
kao oni koji su plivali do iznemoglosti.
Ostvariti šta?
To oduvek prećutkujem i samom sebi.
|
|
|
|
|
|
|
|
O, gorka posteljo, kneževski ležaju, kruna leži na dnu mora.
Izjutra naša Elisa blago peni mlaku vodu. Ponovo ubrzavamo. Oko podneva krdo jelena prispelo s dalekih kontinenata mimoilazi se s nama.
|
|
|
|
|
|
|
|
Prestiže nas i pliva ravnomerno ka severu, praćeno šarenim pticama koje se s vremena na vreme spuštaju da predahnu na njihovim rogovima.
Ta šušteća šuma iščezava postepeno na horizontu.
Malo kasnije more prekrivaju čudni žuti cvetovi.
Predveče neki nevidljivi poj
|
|
|
|
|
|
|
|
Tokom nekoliko dugih sati putuje ispred nas.
Pada mu san zbližen.
Izloživši sva naša jedra oštrom vetru, letimo preko čistog i mišićavog mora.
Pri najvećoj brzini krma nalevo.
A krajem dana, dok podešavamo svoj kurs, polegnuti na desni bok,
|
|
|
|
|
|
|
|
Tako da nam jedra skoro dodiruju vodu, plovimo velikom brzinom duž jednog južnog kontinenta koji prepoznajem jer sam ga nekad davno nasumice nadletao u varvarskom mrtvačkom sanduku jednog aviona. Kralj lenjivac, tako se tada vukla moja kočija. Iščekivao sam more, a nikada nisam stizao do njega.
|
|
|
|
|
|
|
|
Čudovište je urlalo, poletalo s polja gvana u Peruu, nadletalo plaže Tihog okeana, preletalo bele, polomljene pršljenove Anda i ogromnu ravnicu Argentine, prekrivenu stadima muva, jednim potezom krila spajalo urugvajske livade preplavljene mlekom s crnim rekama Venecuele, poniralo, urlalo i letelo dalje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Drhtalo od požude, pred novim praznim prostorima za proždiranje.
A da opet nikako nije napredovalo ili je išlo sa sporošću grčevitom i upornom.
Sa snagom unezverenom i ukočenom, zatrovanom.
Umirao sam tada u toj metalnoj ćeliji, sanjao sam o pokoljima, o orgijama.
|
|
|
|
|
|
|
|
Bez prostora nema ni nevinosti ni slobode.
Za onoga koji ne može da diše, zatvor je smrt ili ludilo. Šta mu ostaje? Osim da se ubije ili da poseduje.
Danas sam naprotiv ispunjen vetrom. Sva naša jedra nadimaju se u plavom vazduhu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Vikao bih od brzine,
bacam u vodu sekstante i kompase.
Pod zapovedničkim vetrom naša su jedra kao od gvožđa.
Obala ludom brzinom beži pred našim očima.
Šume kraljevskih kokosa kvase podnožje u smaragdnim lagunama.
Miran zaliv je pun crvenih jedara.
|
|
|
|
|
|
|
|
A peščane plaže meseca.
Pomaljaju se veliki oblakoderi, već ispucali pred najezdom džungle, koja počinje nadomak njih.
Tu i tamo, žuta i bekakuana ili neko drvo ljubičastih grana, probijaju se kroz prozor.
Najzad se Rio ruši iza nas i šuma će pokriti njegove nove ruševine.
|
|
|
|
|
|
|
|
u kojima će se kikotati majmuni i sti žuke.
Još duže, tamo gde talasi prave vodoskoke od peska, još brže ovce u Rugvaju ulaze u more, koje od njih odjednom postaje žuto.
Zatim na obalama Argentine grube lomače u razmacima dižu prema nebu volovske polutke koje se lagano peku.
|
|
|
|
|
|
|
|
noći ledene sante ognjene zemlje satima udaraju u trup našeg broda koji jedva da usporava i skreće.
Izjutra jedan jedini talas tihog okeana čija hladna voda, zelena i bela, ključa duž hiljada kilometara čileanske obale.
Polagano nas podiže i preti da nas nasuče.
|
|
|
|
|
|
|
|
Krmaga izbegava,
obilazimo Kergelen.
U slatkastoj večeri
prve malajske barke dolaze nam u susret.
Na more, na more,
uzvikivali su divni dečaci iz jedne knjige mog detinjstva.
Sve sam iz te knjige zaboravio, osim tog uzvika.
Na more!
|
|
|
|
|
|
|
|
A onda Indijskim okeanom, preko Bulevara Crvenog mora, gde se čuje kako u tihim noćima pucaju jedna po jedna pustinjske stene koje se lede pošto su preko dana gorele, vraćamo se u staro more gde krici zamiru. Najzad jednog jutra privremeno zastajemo u zalivu punom čudne tišine.
|
|
|
|
|
|
|
|
u kojoj nepomična jedra stoje kao putokazi.
Samo se nekoliko galebova satima otima oko komadića trske.
Plivamo do puste plaže, celog dana ulazimo u vodu i onda se sušimo na pesku.
Uveče, pod nebom koje postaje zeleno i povlači se, more ionako mirno još se više smiruje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kratki talasi izbacuju penušavi dah na mlaki pesak.
Ostaje samo prostranstvo otvoreno za nepomično putovanje.
Po nekih noći čija slast još dugo traje.
Da, lakše je umreti ako se zna da će se i posle nas one spuštati na zemlju i more.
Veliko more.
|
|
|
|
|
|
|
|
Večito preoravano,
uvek netaknuto.
To je moja religija.
Ono i noć.
Ono nas pere i utoljava nam glad svojim jalovim brazdama.
Ono nas oslobađa i drži uspravnim.
Svaki talas donosi obećanje,
uvek isto.
Šta kaže talas?
|
|
|
|
|
|
|
|
Ako bih morao da umrem, okružen hladnim planinama, zaboravljen od sveta, odbačen od svojih, konačno iscrpljen, more bi u poslednjem času ispunilo moju ćeliju. Došlo bi da me podigne iznad mene samog i pomogne mi da umrem bez mržnje. U ponoć,
|
|
|
|
|
|
|
|
Sam na obali.
Čekaću još malo i onda otići.
I samo je nebo nepomično sa svim svojim zvezdama.
Kao oni brodovi čije bezbrojne svetiljke ovog istog časa širom sveta obasjavaju tamne vode pristaništa.
Prostor i tišina slivaju se u jedan jedini kamen na srcu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Iznenadna ljubav, veliko delo, odlučan čin, misao koja preobražava, izazivaju u određenim trenucima istu nepodnošljivu strepnju, udvostručenu neodoljivom privlačnošću. Slatka strepnja bitisanja, opojna blizina opasnosti kojoj ne znamo ime,
|
|
|
|
|
|
|
|
Živeti dakle da li to znači ići u susret sopstvenoj propasti?
I opet bez predaha srljamo u propast.
Uvek sam imao utisak da živim na otvorenom moru. Ugrožen u srcu kraljevske sreće.
|
|
|
|
|
|
|
|
Aleksandar Puškin
Egipatske noći
S ruskog je preveo Božidar Kovačević.
Glava prva.
Kele setom. A, setan bien gran talon. Il fait de sa voix tout ce qu'il veut. Il devrait bien, madam, s'en faire une culotte.
U prevodu: Ko je ovaj čovek?
|
|
|
|
|
|
|
|
O, to je vrlo veliki talenat. On vam čini od svoga glasa što god hoće. Pa onda bi valjalo gospođo da napravi od njega čakšire. Čarski je bio jedan od starosedelaca Petrograda. Nije mu bilo još ni 30 godina, nije bio oženjen niti opterećen službom. Njegov pokojni stric, koji je bio gubernator u dobra vremena, ostavio mu je prilično imanje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Život mu je mogao biti vrlo ugodan, ali on je na nesreću pisao i objavljivao stihove. U listovima su ga zvali poetom, a u lakejskim sobama spisateljem. Bez obzira na velike prednosti kojima se koriste pesnici, valja nam priznati osim prava da stave četvrti padež umesto drugog i još po koje takozvane pesničke slobode, mi ne znamo ni za kakve prednosti ruskih pesnika.
|
|
|
|
|
|
|
|
Bilo kako mu drago, bez obzira na sve moguće prednosti, ovi su ljudi izloženi velikim neprilikama i neugodnostima. Najveće i najnepodnošljivije zlo za pesnika je njegovo zvanje i ime kojim je žigosan i koga se nikad ne može osloboditi. Publika gleda na njega kao na svoju ličnu svojinu. Po njenom mišljenju, on je rođen za njenu korist i zadovoljstvo.
|
|
|
|
|
|
|
|
Vratili se sa sela, koga prvi sretne pita ga: "Jeste li nam doneli nešto novo?" Počne li da misli o svojim ličnim nezgodama, o bolesti nekog lica koje mu je drago, odmah prostački osmeh proprati prostački uzvik. "Jamačno nešto stvarate." Ako se zaljubi, njegova lepotica kupuje album u engleskom magazinu i već očekuje elegiju.
|
|
|
|
|
|
|
|
A ko dođe čoveku s kojim se gotovo i ne poznaje, da se s njim porazgovara o važnoj stvari, ovaj već viče svoga sinčića i goni ga da čita svoje stihove, te mališan gosti stihotvorca svojim unakaženim stihovima. A to je još cveće u njegovom zanatu. Kakve li su tek neprijatnosti.
|
|
|
|
|
|
|
|
Čarski je priznavao da su mu sve te dobrodošlice, zapitkivanja, albumi i dečaci tako dojadili da se pokatkad jedva uzdržavao da ne rekne kakvu grubost. Čarski je pokušavao na sve moguće načine da se otarasi svoga nesnosnog imena. Izbegavao je društvo svoje braće literata i više voleo svetske ljude, čak i najveće praznoglavce.
|
|
|
|
|
|
|
|
Razgovor mu je bio najobičniji i nikad se nije doticao književnosti. U svom odevanju vazda se držao poslednje mode kao bojažljivi i tašti mladi Moskovljanin koji je prvi put otkako se rodio došao u Petrograd. U njegovom kabinetu, nakićenom kao spavaća soba neke dame, ništa nije podsećalo na pisca.
|
|
|
|
|
|
|
|
Knjige se nisu valjale po stolovima i pod njima, divan nije bio isprskan mastilom, ne beše nigde nereda koji nam govori da su prisutne muze, a odsutne metla i četka. Čarski je bio očajan kada bi ga kogod od njegovih prijatelja iz velikog sveta zatekao s perom u ruci. Teško je poverovati kakvim se sve sitnicama bavio ovaj čovek, obdaren inače talentom i dušom.
|
|
|
|
|
|
|
|
On se pravio čas da je vatreni ljubitelj konja, čas strahovit kockar ili najveći gurman, mada nikada nije mogao razlikovati brdske konje od arapskih, niti je pamtio adute, a u potaji više je voleo pečene krompire od svih mogućih pronalazaka francuske kuhinje.
|
|
|
|
|
|
|
|
Živeo je vrlo rastrzanim životom. Isticao se na svim balovima, pretovarivao se na svim diplomatskim ručkovima. Nijedan soare nije mogao biti bez njega, kao ni čorba bez mirođije. Ali je ipak bio pesnik i toj strasti nije mogao doleti. Kada bi ga spopala napast, kako je nazivao nadahnuće, čarski bi se zaključao u svom kabinetu i pisao od jutra do kasne noći.
|
|
|
|
|
|
|
|
Priznavao je svojim prisnim prijateljima da je samo tada znao za pravu sreću. Ostalo vreme je šetao, pravio se važan, pretvarao se i slušao svaki čas čuveno pitanje: Jeste li napisali štogod novo?
|
|
|
|
|
|
|
|
Jednog jutra Čarski oseti ono blaženo duševno raspoloženje kada se slike vaše mašte jasno ocrtavaju pred vama, te nalazite neposredne, neočekivane reči da oživotvorite svoje snove. Kada se stihovi lako nižu pod vašim perom, a zvučni slikovi lete u susret skladnoj misli.
|
|
|
|
|
|
|
|
Čarski je bio uronio svu svoju dušu u slatki zaborav. Ni svet, ni javno mnjenje, ni njegovi lični prohtevi nisu više za njega postojali. Pisao je stihove. Odjednom vrata njegova kabineta škripnuše i ukaza se neki nepoznati lik. Čarski se trže i namršti.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ko je to?
Upitao je ljutito, proklinjući u sebi svoje sluge koje nikada nisu sedele u predsoblju.
Nepoznati uđe.
Bio je visok, suvonjav, po svemu sudeći tridesetih godina. Crte njegovog crnporastog lica bile su izrazite, visoko bledo čelo, osenčano crnim pramenovima kose, tamne blistave oči, orlovski nos i gusta brada kojom behu obrasli žućkasto crni obrazi, kazivali su da je stranac.
|
|
|
|
|
|
|
|
Na njemu je bio crni frak, već izbledeo po šavovima. Pantalone letnje, mada je napolju bila već duboka jesen. Pod otrcanom crnom kravatom na žućkastim grudima njegove košulje, blistao je veštački dragi kamen, a čupav šešir kao da je video i sunce i kišu.
|
|
|
|
|
|
|
|
Da ste se sreli s ovim čovekom u šumi, mislili biste da je razbojnik. U društvu, da je politički zaverenik. U predsoblju, da je varalica koji trguje eliksirima i otrovom za miševe.
„Šta želite?“ upita ga Čarski, obraćajući mu se na francuskom jeziku.
„Sinjor“, odgovori tuđinac, poklonivši se duboko. „Lej volja perdonarmi si...“
|
|
|
|
|
|
|
|
Čarskimu ne ponudi da sedne, nego ustade i produži razgovor na italijanskom. Ja sam umetnik iz Napulja, rekao je nepoznati. Prilike su me nagnale da odem iz otadžbine, došao sam u Rusiju uzdajući se u svoj talenat. Čarski je pomislio da Napolitanac namerava da priredi nekoliko koncerata na violončelu i da po kućama raznosi svoje karte. Već je hteo da mu pruži 25 rubalja i da ga se što pre otrese, ali nepoznati produži.
|
|
|
|
|
|
|
|
Nadam se, sinjor, da ćete drugarski pomoći svome sabratu i uvesti me u kuće u koje i vas primaju. Taštini carskoga bilo je nemoguće naneti veću uvredu. On oholo pogleda ovoga čoveka, koji ga je zvao svojim sabratom. Dopustite da vas upitam: Ko ste vi i za koga me držite? Upitao ga je jedva zadržavajući svoje negodovanje. Napolitanac primeti da se naljutio.
|
|
|
|
|
|
|
|
Signore, odgovorio on isprekidano. Ho creduto, ho sentito, la vostra eccellenza mi perdonerà.
Prevod: Gospodine, ja sam mislio, učinilo mi se, vaša uzvišenost će mi oprostiti.
Šta ste želeli? Ponovi suvo čarski.
|
|
|
|
|
|
|
|
Mnogo sam slušao o vašem talentu, kome se dive, pa sam uveren da ovdašnja gospoda smatraju za čast da učine sve za tako izvrsnog pesnika. Odgovori Italijan: Zato sam bio slobodan da vam se obratim.
|
|
|
|
|
|
|
|
Varate se, signore, prekinuo ga je Čarski. U nas nema pesničkog zanimanja. Naši pesnici se ne koriste pokroviteljstvom gospode. Naši pesnici su i sami gospoda, a ako naše mecene, đavo neka ih nosi, to ne znaju, tim gore po njih.
|
|
|
|
|
|
|
|
U nas nema odrpanih opata koje bi muzičar pozvao s ulice da mu sastavi libreto. U nas pesnici ne idu peške od kuće do kuće proseći milostinju za sebe. Uostalom, izgleda da su vam šale radi kazali da sam ja veliki pesnik. Istina je, napisao sam nekada nekoliko loših epigrama, ali hvala Bogu, sa gospodom stihotvorcima nemam ničega zajedničkog, niti hoću da imam. Nesrećni Italijan se zbunio.
|
|
|
|
|
|
|
|
Pogledao oko sebe. Slike, mramorni kipovi, bronza, skupoceni ukrasi, poređani po policama u gotskom stilu, sve toga zaprepasti. Shvatio je da nema ničega zajedničkog između naduvenog dendija koji stoji pred njim sa ćelepušom od brokta na glavi, u zlatotkanom kućnom ogrtaču od kineske svile, opasan turskim pojasom,
|
|
|
|
|
|
|
|
I njega, jadnog putujućeg artista, s oveštalom kravatom i iznošenim frakom.
Izvinio se s nekoliko bezveznih reči, hteo da pođe.
Međutim, njegov žalostan izgled dirnu Čarskog, koji je i pored svih mana svog karaktera, imao dobro i plemenito srce.
On se zastide što se našao povređen u svom samoljublju.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kuda ćete? rekao je Italijanu. Čekajte. Morao sam da odbijem nezasluženu titulu i da vam priznam da nisam pesnik. A sad ćemo da porazgovaramo o vašim poslovima. Spreman sam da vam budem na usluzi, ukoliko je to samo mogućno. Vi ste muzičar? Nisam, odgovori Italijan. Ja sam samo jedan bedni improvizator.
|
|
|
|
|
|
|
|
Improvizator, uskliknu Čarski, osetivši svu grubost svoga ponašanja.
Pa što mi niste odmah rekli da ste improvizator?
I Čarski mu steže ruku s osećanjem iskrenog kajanja.
Njegov prijateljski nastup ohrabri Italijana. On se prostodušno raspriča o svojim namerama.
Njegov spoljašnji izgled nije varao. Trebalo mu je novaca, pa se nadao da će u Rusiji nekako popraviti svoje domaće prilike.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kočarski ga je pažljivo saslušao.
Nadam se, rekao je jadnom umetniku, da ćete imati uspeha. Ovdašnji svet još nikad nije slušao improvizatora. To će pobuditi radoznalost. Doduše, italijanski jezik kod nas nije u običaju, neće vas razumeti, ali to nije nikakva nesreća. Glavno je da budete u modi.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ali ako kod vas niko ne razume italijanski, reče improvizator i zamisli se, ko će doći da me sluša? Doći će, ne bojte se. Jedni zato što su radoznali, drugi da im nekako prođe veče, treći da pokažu kako razumeju italijanski. Ponavljam, treba da ste u modi. A bićete već u modi, evo vam moje ruke.
|
|
|
|
|
|
|
|
Čarski se ljubazno rasta s improvizatorom, uze njegovu adresu i još iste večeri pođe da se zauzima za njega.
Glava druga.
I car sam i rob, i crv i Bog. Deržavin.
Sutradan Čarski u mračnom i prljavom hodniku gostionice potraži broj 35.
|
|
|
|
|
|
|
|
Zastao je pred vratima i zakucao. Otvori ih jučerašnji Italijan. Pobedili smo, reče mu Čarski. Sad ste na konju. Kneginja ta i ta daće vam svoju dvoranu. Sinoć sam na prijemu uspeo da zadobijem pola Petrograda. Štampajte ulaznice i plakate. Jamčim vam, ako ne baš trijumf, ono bar ćar.
|
|
|
|
|
|
|
|
A to je glavno. Uskliknu Italijan, pokazujući svoju radost živahnim pokretima, po običaju svoje južnjačke rase. Znao sam da ćete mi pomoći, Korpo di Bako. Vi ste pesnik kao i ja, a ma šta se reklo, pesnici su prave delije. Kako da vam zahvalim? Čekajte, hoćete li da čujete jednu improvizaciju? Improvizaciju? Pa zar se može bez publike, bez muzike, bez bure aplauza?
|
|
|
|
|
|
|
|
Tako ješta, tako ješta. Gde bih našao bolju publiku? Vi ste pesnik. Bolje ćete od njih razumeti. I vaše tiho priznanje biće mi milije nego čitava bura aplauza. Sedite negde i dajte mi temu. Čarski sede na kovčeg, od dveju stolica koje su se nalazile u ovoj uskoj sobici, jedna je bila slomljena, a druga pretrpana hartijama i rubljem.
|
|
|
|
|
|
|
|
Improvizator uze sa stola gitaru i stade pred Čarskog, prebirajući koščatim prstima po žicama i očekujući njegov nalog.
„Evo vam teme“, reče mu Čarski. „Pesnik sam bira predmet za svoje pesme. Svetina nema pravo da upravlja njegovim nadahnućem.“
|
|
|
|
|
|
|
|
Oči Italijanove sinuše. On udari nekoliko akorda, gordo zabaci glavu i žarki stihovi, izraz trenutnih osećanja, skladno potekoše s njegovih usana. Evo ih, kako je jedan od naših prijatelja slobodno preveo reči sačuvane u sećanju Čarskog. Italijan ućuta. Ćutao je i Čarski, zadivljen i duboko dirnut. Dakle, upitao je improvizator.
|
|
|
|
|
|
|
|
čarski ga uze za ruku i čvrsto je steže.
„Kako vam se čini?“ pitao je improvizator.
„Divno“, odgovorio je pesnik.
„Kako to? Tuđa se misao tek dotakla vašeg duha i već je postala vaša. Kao da ste je nosili u sebi, negovali i razvijali neprestano. Dakle za vas ne postoje teškoće, nema presahnuća, a ni onog nemira koji se javlja pre nadahnuća.“
|
|
|
|
|
|
|
|
Predivno, predivno. Improvizator odgovori: Nijedan se talenat ne može objasniti. Na koji to način vajar u komadu kararskog mramora ugleda skrivenog Jupitera i izvodi ga na svet, razbijajući njegovu ljusku dletom i čekićem. Kako to izbija misao iz pesnikove glave već snabdevena sa četiri rime i odmerena skladnim, ravnomernim stopama.
|
|
|
|
|
|
|
|
Niko, sem jednog improvizatora, ne može da shvati onu brzinu utiska, onu prisnu vezu između svog nadahnuća i tuđe strane volje, ali bih uzalud i sam hteo da to objasnim. Nego treba malo razmisliti o mojoj prvoj večeri. Šta vi mislite? Koja se cena može odrediti za ulaznicu, da publici ne bude suviše skupo, a opet ni ja da ne štetim.
|
|
|
|
|
|
|
|
Kažu da je sinjora Katalini uzimala po 25 rubalja. Lepa para. Čarlskom je bilo neugodno što je s pesničkih vrhunaca odjednom pao na saravski ćepenak, ali je dobro razumeo potrebe života, pa se s Italijanom predade računanju.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ovom prilikom Italijan je pokazao takvu divlju halapljivost, takvu prostodušnu pohlepu za dobitkom, da je postao prosto odvratan carskom, koji pohita da ga ostavi, da ne bi sasvim uništio ono zanosno osećanje koje je u njemu izazvao sjajni improvizator. Zanesen, Italijan nije primetio ovu promenu, te ga je otpratio hodnikom i niz stepenice, duboko mu se klanjajući i uveravajući ga da će mu biti večno zahvalan.
|
|
|
|
|
|
|
|
Glava treća.
Cena je ulaznica 10 rubalja. Početak u 7 časova.
Objava.
Improvizator je dobio dvoranu kneginje Te i Te da njom raspolaže. Načinjen je podijum, stolice raspoređene u 12 redova.
|
|
|
|
|
|
|
|
Označenog dana u 7 časova uveče, dvorana beše osvetljena, a kraj vrata sa stočićem za prodaju i primanje ulaznica, sedela je stara, dugonosa žena sa sivim šeširom, na kome je štrčalo izlomljeno perje i prstenjem na svakom prstu. Na ulazu su stajali žandarmi. Publika poče da dolazi.
|
|
|
|
|
|
|
|
Čarski je stigao među prvima. On se mnogo trudio da predstava uspe, te hteo da vidi improvizatora i da sazna da li je svim tim zadovoljan. Našao je Italijana u pobočnoj sobici, gde nestrpljivo svaki čas pogleda na sat.
|